Sjedili smo u restoranu Mon Blanc  na poslovnoj večeri. Ne volim jesti finu klopu i pritom razglabati o poslu. Gledam u šefa i gadi mi se prizor. Diže mi se želudac. Morala sam izaći iz emocionalne košnice! Škrabala sam prostote po papiru od rokovnika na račun tog gnjusa. Tako sam se obično bolje osjećala.

-Da vidimo što to vrijedno pišete gospođo?-upita pijavica.

Hladnokrvno sam ustala i rekla da nije za javnost,podrapala papir i bacila ga u torbu.

-Pa da vidimo svi,možda neka dobra ideja?-navaljivao je.-Možete nam reći i usmeno.

Digla sam se i rekla im:-Odjebite svi!-istrčala sam iz restorana na bulevar Al Mrenge. Počela sam trčati prema zapadnom izlazu iz grada Porte d“Auteuila. Naišao je taxi. Ušla sam u njega i krenula prema apartmanu u šestom arondismanu. Bila je to kuća iz 19 st. Imala je balkone od kamena. Više nisam propadala tom soju kretena nadobudnih bogatih obitelji. Nije me bilo više briga ni za bilo kakve moralne vrijednosti,prava čovjeka,niti za bilo kakvo pravo vlastite pičke…samo sam htjela otići i nikad više nikoga vidjeti.

Primijetila sam da iza nas vozi cijelim putem toyota yaris…pratio me kolega s kojim sam rijetko surađivala na poslu. Još bolje…netko kome ne bi ni kavu skuhala.

Izašla sam iz taxia i krenula prema apartmanu kad sam začula škripu kočnica iza sebe.

-Stani!-povikao je. Okrenula sam se i pokazala mu da priđe. Pretjerala sam večeras.

-Idemo nekaj popiti,slažem se s vama,samo nisam imao hrabrosti to učiniti prije vas.

Otišli smo u pristojnu kavanu na Boulevard de la Tour- Mansourg.

Protezao se prekrasan pogled na ulicu iz kavane…osvijetljenu fenjerskim svjetiljkama ,disalo je na starine…svašta mi se počelo motat po glavi. Šutili smo… „Da imam kaj reči…sve bi precrtala u tom trenutku.“ Uzela sam novine Time i pregledavala naslove…I dig my life…We are a happy children…I am very glad…itd. užas,bacila sam ih natrag na šank i mahnitala mislima u svojoj glavi. On se samo smješkao…potiho. Bio je na pomolu odmor,odmor od svega što sam u protekle tri godine prošla.

Izašli smo iz kavane i krenuli niz prelijepu ulicu,stigli do tržnice Rue Lepic koja je zjapila praznim štandovima,jedino je radila pekarna iz koje su se širili opojni mirisi vrućeg peciva koji su mamili prema nepcu. Kupili smo par komada i usput prema apartmanu kupili par limenki pive. Žvakali smo peciva i uživali. Nosila  sam limenke u torbi kao da su bile zlata vrijedne. Prošlo je par ljudi mimo nas,mi smo čavrljali,oni su nas samo pogledavali,očito smo odavali našu stranost u njihovom gradu…

Apartman je bio zamračen i hladan. Sve je u njemu mirisalo na starine,zidni stari sat je podmuklo odzvanjao svoje sati,kao da su mu posljednje. Upalila sam televizor,bile su neke reklame,nisam marila,samo da nešto žamrlja u pozadini da razbije kuckanje sata. Nije me bilo briga što je on bio tu,naprotiv bilo mi je svejedno. Otvorila sam si pivo i počela ga ispijati polako onako iz gušta,blažena tekućina hmelja…

On je prišao k stolu,također otvorio limenku,pogledavajući u mene. Kao da je kopirao svaki moj pokret,svaku misao u mojoj glavi,osjetila sam neku silu među nama,neku napetost koja je morala na bilo koji način eruptirati i naglasiti neku bitnu smisao ove večeri koja i nije imala neki veći bit u mom životu. Jednostavno se sve počelo spontano događati bez nekog scenarija ili prisile na bilo što. Propinjale su se neke sile uz moja leđa. Hladnoća je postala topla,podatna. Masirao mi je vrat. Godilo je. Ruke su mu se spuštale niz moja leđa,godilo je,bile su tople. Oči su mu igrale važnu ulogu po mom tijelu koje je još uvijek bilo nenago. U tom trenutku bilo mi je jasno,da smo se nalazili u bilo kojem gradu,mjestu na nekom drugom planetu…uzbudio bi me…nije mi trebalo dugo da to shvatim…prepustila sam mu se na tren. Ipak je to bio Pariz,riznica sna mnogih pjesnika koji su ga opjevali,slikara koji su ga oslikali,mirisali njegovu prošlost,osjećali uzbuđenje povijesne jezgre…osvjetljavao ga je mjesec,također opjevani atribut svih umjetnosti. Poklopilo se previše činjenica da bi se ovaj užitak propustio. Osjećala sam Senu kao se u meni budi…nakon toliko vremena provedenog u samoći…nikad više radoholičar!

Kao netko u ovom svijetu,osjećali smo,kao ples ledenog vjetra,poput molitve izgubljenih što ih je vodio samo san…proljetan san. Iz raznih mjesta se dijelio put kojim smo išli polaganim kretnjama. Poljupci travanjski obuzimali su usne slatke,koje smo zabetonirali cherriyem poput meda slatkim koji se nudio u hladnjaku poslije pive.  Svaki njegov dodir mi je davao novi ushit zadovoljstva. Oči poput  badema…mmmm mamile su me na razne pozicije koje ne bih nikad ni u kom trenu probala da sam bila s nekim drugim u tim satima,u nekom drugom gradu…povratak neke upaljive ziherice…ma koji to vrag u meni čučao tolike godine,zajebi stara sve…promjeni…zapali…otvori misterije,ogluši na pravila…mamili su me glasovi starih pločnika,,,jezgre neke duše zidova. Slike na zidovima su padale poput sjena proždrljivih hijena,stapale su se sa blještavilom televizijske svjetlosti…treperile poput dalekih zvijezda. Bili smo droga. Opojna droga društva,zamamna lickajuća kučka koja je trebala bol. Bol se budila u željama da ga pljusnem po guzi…pljusnula sam ga. Mmm pasalo mu je,nije se bunio, još jednom,pa još jednom… srušio me na krevet. Mislila sam da ču pasti kroz njega u neku udubinu,poru poda. Slike na zidima su mi govorile:“učini to!“ obujmila sam ga nogama i srušila na sebe. Razvukao je smiješak na licu,obasjavale su ga trake svjetlosti koje su dopirale s prozora. Neka tiha muzika je svirala u pozadini,biti će od telke, propinjala se oko nas.

-Tako si…-tiho je rekao,činio se kao da je nakon par godina konačno nešto rekao,iz pradavnih vremena,istisnuo je glas. Puko disanje,čak i gutanje pričinjalo mu je zadovoljstvo-svaki pokret gutanja je činio novost. Okolina  mi se činila tako preobražena,da sam se na primjer začudila kad sam ugledala reklamnu fotografiju kina s golim parom ispod plahte:dakle, još ima filmova u kojima se ljubavni parovi zakrivaju plahtama! Pretražio je moje tijelo poput trga, zagledavao se na svaki centimetar. Poludio je kao da sam mu bila jedini spas u ovom trenutku. Mogla sam zauvijek biti s njim ne pomišljajući na smrt. Ruke su mu same od sebe,s nepoznatim užitkom,opipavale moje lice dok je svršavao u mene. Od svog tijela nije više osjećao ništa kretao se kroz tišinu bez težine,sve mu se činilo ravnim… čak i zemlja.

Razmišljala sam o vinogradima koji su se protezali oko grada,a vidjela sam ih dok smo putovali ovamo.  Prvo grožđe te godine,i njihove prve ose koje su ga pokušavale isisati,kao što je on mene isisao,ostala je samo gola ljuštura. Čuli se blaga muzika nekog filma i u njoj tihi glasovi nekog muškarca i žene…Pariz ti je dao dio sebe.

Odrastala sam kraj njega. Sva jutra su mi bila ispunjena vlažnim mirisima i dahom magle jezerske dubine. Bilo mi je prijatelj,neprijatelj,mama,otac,dom i ogledalo. Ogledalo duše moje. Sve je znalo o meni. Kad sam tužna bodrilo me,kad sam ljuta smirivalo me. Zimi je pričalo neobičnu priču uz prekrasni krajolik snježnog pokrivača koji je krasio vrbe i osule trave oko njega. Tek onaj slabi prhak koji je poškropio vrhove travki činio srebrne niti koje su očima davale smiraj i punile od prsa do glave dušu svojom jedinstvenom pričom.

Živjela sam u miru. Neko vrijeme. Ali morala sam jednom odrasti i preskočiti zid. Otići s druge strane života. Prebrzo se dogodila promjena. Nisam bila spremna. Odnio me vihor u mračniju stranu života. Dugo sam se borila da izađem na Sunce,više puta u tim neuspjelim pokušajima izlazila sam samo do polutame. I to je bio neki uspjeh da se odane mrak. Znala sam u dubini same sebe da ću izaći kad-tad na sunce iako sam također bila svjesna da će to biti jedna spoznaja koja će me uplašiti kad se ugledam na suncu. Lutanje po tamnim hodnicima tražeći vrata izlaska iz labirinta me poprilično umorilo. Gušila sam se u propalim snovima. Zidovi su me stiskali sa svih strana. Sveukupna bol koja me razdirala i strujala mojim tijelom,poput pakla,bila je moj stalni pratio. Nada je bila ipak jača. U toj nadi lutanja bilo je cilja ,cilja snage volje. Nisam se predala bezdanu otužnog oceana hladnih dubina. Vrata sam pronašla. Bilo je ih je nekoliko. Trebalo je otvoriti samo jedna. Hodala sam od jednih do drugih pipajući brave,sve su bile otključane. To mi je bio najveći izazov u životu. Otvoriti prava vrata i zakoračiti u nešto nepoznato ali dobro.

Kada čovjek iskusi ovakvo iskustvo u životu, dođe do spoznaje da je i ništavilo bolje od prokletstva. Nestane strah da se zakorači u nešto novo. Nepoznato,ponukan lošim i manje zlo čini se srećom.

Duboko sam udahnula i zatvorila oči. To me podsjetilo kako sam bila mirno dijete s divljom maštom. Osjetila sam neko samozadovoljstvo. Otvorila vrata. Zapljusnule su me trake sunca u lice. Bilo je toplo. Osjetila sam kako opet dišem punim plućima. Taj trenutak kad te sreća opije,opije cijelog čovjeka. Iako mi je sunce pokazalo rane na koži i duši bilo je bolje. Puno bolje.

Nagnula sam se nad svoje jezero,u njemu je bio moj lik. Tiho se mreškao na vodi s pokojim jesenjim listom vrbe. Pirkajući vjetar mrsio mi kosu. I on je imao svoju vijest. Šapnuo mi je da sam živa. Spalila sam u mislima veliki drveni križ koji sam dugo nosila na leđima. Ostao je samo komad ugljena od njega. Pospremila sam ga da mu se ponekad nasmijem. Zašto mu se ne bi nasmijala makar me uništavao i kočio lakše korake.

Boje nisu došle odmah,kasnije postupno su farbale moj život. Nije me to smetalo jer sam naučila da postupno dolaze bitne stvari,jedna za drugom. Postupno dolaze i poslažu se bitne stvari ali sigurnog temelja. Polako je dopirala lijepa glazba u mene. Nisam ju dugo čula. Polako si i ti došao u moj život. Prepoznao si moju prošlost prepoznajući moje ožiljke koji su bili vidni samo tebi. Tebi sam to dopustila bez straha. Prepuštajući se tvojoj toplini i dubini tvojih očiju osjetila sam tvoju vjeru u mene. Svakim danom skidao si mi ožiljak po ožiljak. Liječio svaku ranu unutar mene. Ponovo sam nastala čovjek. Uzdigao si me iz pepela.

Sjedio si kraj mene uz to jezero koje je sad imalo dva lika. Dvije duše. Mirno se propinjalo svojom mirnom površinom čineći ogledalo. Nebo se oslikavalo u njemu bistro i jasno. Ptice su mirno gazile oko njega ispunjajući svoja ždrijela vodom. Pjevale mu svoje pjesme svojih snova. Vrbe su dugo bile zelene. Tuga ovdje više nije postajala. Tvoj topao dah na mom vratu bio mi je dovoljan. Zračio je toplinom koje je sačinjavalo tvoje srce. Ispunili smo jezero svojom dušom noseći je u sebi svakim danom prema starosti. Kad nas više ne bude jezero će ju imati samo za sebe. Ptice će ju piti,vrbe Ive spremati u svoje korijenje. Sunce će to znati. Mjesec poštivati.

Bio sam običan čovjek sa neobičnom srećom koja me pratila kroz život. Milijun razloga me držalo na životu jer su mi oni nešto značili, ne nisu bile to u pitanju pare ili nešto slično. S tim se nikada nisam opterećivao. Bile su to sitnice koje krase svačiji ljudski život.

Mirisi jutra s kojima se budio dan u meni. Dani koji su se sastojali od običnih prolaznika oko mene. Sve je bilo s nekim smislom i tako mi se činilo do svojih nekih 30 godina. Kada sam prošao taj broj moj je život postao neobičan. Kao prvo shvatio sam da me sva ta dokolica izjeda i da želim promjenu. Bilo kakvu. Ovaj svijet mi je postao enormno dosadan i  ubitačan.. kao i posao i žene koje su me okruživale. U meni je rasla žudnja za promjenom.

Jedne večeri kad sam se vratio sa posla uhvatila me neka paranoja. Počele su mi se svakakve misli uvlačiti pod kožu. Stisnuo sam se uz vrata svoje sobe i grebao po njima da osjete ta vrata neku vrstu boli da sam živ a jadan. Ne nisam imao namjeru samosažaljevati se. Sjeo sam na pod kraj njih gledajući tragove izgrebenog laka. Zapalio sam cigaretu i ispuhivao dim kroz nos. Lijevom rukom sam gnječio svoju smeđu kosu. Čuo sam kako kapa iz kupaone iz slavine. To me počelo izluđivati a nikako mi se nije dalo dignuti i to popraviti. Kapalo je danima ali ja nisam to mario. Pomislio sam ako ovako nastavim razmišljati budem počeo lupati glavom u zid. I sve je to nekako došlo kao iz čistog mira. Ma kurac. Skupljalo se to godinama. Samo ja sam to zatomljivao u sebi.

Eto sad se jadam vama. Samo vama. Govorim vam istinu kako sam shvatio da sam sam samacat i u kurcu. Pročitao sam gomile knjiga,pjesama,članaka…poševio gomilu žena,popušio podosta svakakvih cigareta a bogami i svoj život.

Postao sam kolekcionar svakodnevnice. Život boje pepela mi se vrtio pred očima. Izblajhale stare riječi koje sam upućivao pučanstvu obraćajući im se većinom s podsmjehom njihovih jadnih bezvrijednih života. A sada? Sada sam svaki put kad bi zaklopio oči sa željom da utonem u san,vidio njihova zamišljena lica kako mi se smiju. Svaku kolumnu koju sam posvetio nekome da mu zagorčim sa zadovoljstvom,počeo sam doživljavati kao bumerang. Sve mi se vračalo. Svako zlo. Nekoć sam smatrao kako je to samo užitak mojeg posla i vrhunski se zabavljao pišući te redove. Sve se to počelo vračati u obliku noćne more.

Morao sam to promijeniti. Znao sam da nema utjehe ako gutaš vlastiti strah. Morao sam pustiti rogove vraga koje sam predugo držao. Legao sam u krevet nakon ispijene flaše bijele graševine. Mislio sam kako će me to smiriti i povući u san. Ne, nije tako bilo. Imao sam opet noćnu moru. Kako sjedim na stolcu u nekoj emisiji i ne mogu nikako odgovoriti na pitanje koje mi je uputio voditelj. U publici su bila lica koja sam godinama ismijavao. Sada su se oni meni smijali i ismijavali me direktno u javnosti. Vidio sam i neke žene koje sam beskrupulozno ostavio nakon nekoliko dana seksanja s njima. One mi nisu ništa značile u stvarnom životu. Bile su mi samo predmeti mojih seksualnih maštarija. Ili ti podloge za moje priče. Sve u svemu uvidjeo sam da sam dobrano zasrao. Sve što sam ikad taknuo pretvorio sam samo u svoju korist da popunim redove na papirima. Da širim svoju popularnost u novinama. A što sam na kraju svega toga imao? Ništa. Apsolutno ništa. Nije to bila ni sloboda ni život kako sam nekada tvrdio. U stari bio sam sam i izopačen.

Sada sam razmišljao kako da prodam svoju mladost samo za zrno sna. Onog čistog sna bez mora i halucinacija. Postao sam progresivna samoća. Živi očaj umjetnika. Nestala mi je duša u oblacima sivila. Nisam imao ni put u planu kamo da krenem i da nastavim nekako novim poljima gaziti gdje bi bio drugačiji čovjek. Možda bi tako samo promijenio dlaku a ne i čud.

Razbijao sam te krhotine u sitnije komade. Krhotine svojih sjećanja.

Nisam zamišljao sa bi ikada pao u krizu identiteta, zaista nisam.

Probudio sam se s osjećajem kako se nalazim između ludila i pakla.

Preokrenuo sam opet u svoju korist svoj život. Samo sam pisati znao i to je bio jedan moj talent. Da bi odagnao svoje noćne more uzeo sam godišnji odmor. Kada sam se vratio pisao sam o sebi. O svojim prednostima i manama. O svojim doživljajima. Tako sam ostavio kurčenja kojima sam se godinama ponosio. Shvatio sam kako je bilo bijedno sjediti za kompjuterom uz litru alkohola i dvije kutije cigareta. Od toga nema života. Kao ni od hladnog mrtvačkog kreveta.

U svakoj novoj zori lijegao sam u krevet sa zadovoljstvom ispunjene noći. Bez pritisaka i mamurnog osjeta.

gola i ohola
prožeta krevetom
između mirisa i zraka,
jedina moja 
najdraža ljubavnica
tamnih zakona.

neizrecivih tajnih riječi
postupaka,
ljepljivih usana 
čijim me snubiš,
voliš i ocrtavaš.

prolaziš uskim hodnicima
doticajući more
koje je duboko u mojim očima,
u svim superlativima.

znaš da te volim
i ljubim među redovima,
beskonačnim pitanjima
i nježnim riječima.

------------------------------------------------

stojiš iznad mene,

tajanstvenog i opakog

smiješka na licu,

bez suze u oku

bez trna u koži.

i samo onako

bez ijedne riječi,

prislanjaš se uz moje tijelo

mokro između bedara

gorećih težnji za tvojim

dodirima.

noćas si moj car,

bez riječi i vjerovanja,

negdje između

mira i nemira.

duboko u tebi

u ponorskoj dubini

u tvojim očima

vidim strast

ljubav ,

svemir polaganog disanja.

Imao je bičasto plave oči,

i potonulu dušu

koju je redovito zalijevao

kapima grijeha.

Bivala je to tamnica

u crno ovita,

u njoj mu se duša

vječno kupala.

Zamagljenih pogleda

i bolovima u očima,

ja kao tvoja jedina

ljubavnica stojim i

promatram iza tamnih naočala,

tebe kao krvnika

obećanih tamnika.

A bio si tako lijep,

visok,

mio i krasan…

di nestade još riječi

da te opišem do kraja…

Ispred nas polje,

križevi vire sa svih strana

naših utonulih pogleda

koji su se nadali sreći.

Dozivala sam te

u svoj svojoj nesreći,

koliko ona bila velika,

jaka,

divlja i usamljena.

Prekasno sam saznala.

da u tebi ipak

spava sotona.

I sav moj zamišljeni svijet

koji je bio satkan od snova,

utonuo je potpuno u mene,

sa strepnjom da će izići

ponovo iz nova.

Večer je pala

tiho i nečujno

kao prašina na moje tijelo.

(cvrčci tiho cvrće)

I on je daleko

u samozataji čuvstva,

kao i moji tihi osjećaji.

Prelamaju se boje

univerzuma u stihijama,

u pjesmi života.

(tvoj dah još osjećam)

Prestala sam da se borim

riječima i pjesmom,

u božanskom.

Kao da je sve mrtvo

i dubine su neosvojive,

i ostaju suze trena beskraja.

Sile igraju

svoju igru

a ja sam jedina tvoja

od jedinih

 duša  koja luta

bez karte i puta.

Hoćemo li u tim jutrima

vidjeti u magli snivanja,

tragove naše otisnute

poput pečata vječnog.

I samo mirise kapi kiše

što tiho udaraju o tlo,

pamtiti kako smo se nekoć

ljubili ispod nje.

Siva jutra su postala

u bojama,

sivi dani pretakali se u plavo,

a putovi postajali jasni.

Tragovi u kiši su nestajali

polako,mirno

budeći smiraj u nama.

Bio si lijep,opasan

ostavljajući na mojim usnama

okus vrućeg baruta,

raspojasanog divljeg oružja.

Igrao si se pjenom

poput valova,

između nemira i redova.

Dok sam zaigrana bila

ti si stajao na molu,

pušio cigaretu i promatrao.

Kako poput vila uvijam tijelo

kako mi se oko kose pjeni,

kako spavam sama ispod kamena

u sjeni.